Putujem kako bih ostala živa

Kad ostarim i umrem, želim se osvrnuti na svoj život i reći „Jao, to je bila avantura“

Ovdje na vrhu vulkana San Pedro, jezera Atitlan, Gvatemale

Kada se vratim iz dužeg razdoblja putovanja, nakon što sam se pravilno istuširao i dovoljno spavao, ne mogu si pomoći a da ne osjetim ovo neodoljivo lutanje lutanja po mom tijelu. Gdje je moje sljedeće odredište? Kada mogu ponovo krenuti na cestu?

"Prodavat ću bilo što za dom", nedavno mi je netko rekao. Bi li stvarno? Možda, ako ne pripadate nigdje, jednostavno ne pripadate svugdje, barem nakratko? Možda možete biti slobodni samo kad shvatite da ne pripadate nijednom mjestu - da pripadate svakom mjestu?

Zapravo su postojala samo dva oblika postojanja: jedan koji je bio vezan za mjesto i onaj koji nije bio. Oboje su oduvijek postojali. Niti jedno se nije moglo izabrati.

Pitali su me i da li stvarno putujem da bih se maknuo od sebe. Mislim da nikad ne možeš pobjeći od sebe. Čak i ako možete, ne, ne znam Putujem zato što se osjećam živo. Osjećam se prisutnom. To me natjera da obratim pažnju i stalno čujem sva osjetila.

To je poput zaljubljivanja iznova - pojačana svjesnost, jasan i hrskav osjećaj da će se dogoditi možda nešto-fantastično. Zato se najbolja putovanja, baš kao i najbolje ljubavne priče, zapravo nikada ne završavaju.

Osnovna jezgra čovjekovog živog duha njegova je strast za avanturama. Životna radost dolazi iz naših susreta s novim iskustvima, i stoga nema veće radosti od beskrajno promjenjivog horizonta, za svaki dan imati novo i drugačije sunce.

Ne želim se maknuti od sebe, ali ponekad želim izgubiti se na neko vrijeme. Gubim sebe u tome što ništa ne shvaćam zdravo za gotovo, uzimajući to sve i ne planiram ništa. Učim prihvaćati nepoznato, prihvaćati lokalne rituale kao svoje. Nema sutra smisla razmišljati o sutra, postoji samo sada, i neprestana šuma. Ne morate učiniti ništa, ne morate dokazati. Strana mjesta vas ne primjećuju. Nema smisla igrati važno. Šutim i častim božanstvo koje prebiva u meni.

Ako smo u svakodnevnom životu skloni previše razmišljati i osjećati se premalo, kad putujete, to je sasvim suprotno. I dobro je, ponekad se previše osjećati.

Ne znate da ste zadržali dah dok ne pustite.

Negdje uz portugalsku obalu

Ponekad u sebi pronađem tu prekomjernu energiju i ne dopušta mi da se riješim tihog postojanja, barem još ne. Mislim da toliko putujem jer pripadam tim ljudima koji ih stalno nešto jedu. Čini se kao da je moj mozak čudovište koje nikad ne miruje, a moja duša uvijek žudi za nečim većim. To je prokletstvo i blagoslov, jer ja nikad ne prestajem, ali i uvijek želim više. Osjeća se kao da je sve previše i istovremeno nedovoljno.

Čitav život smo mogli živjeti, svi ljudi koje nikad nećemo znati, nikada ih neće biti, oni su svugdje. To je ono što je svijet. - Aleksandar Hemon, Projekt Lazarus

Prijatelji me vide kao vremensku bombu, koja neprestano otkucava, spremna je eksplodirati, a oni, uvijek sakupljeni i racionalni, pokušavaju smisliti kako da me obeshrabre. Zamišljam kako sumnjivi paket na cesti, a oni kao stručnjaci za uklanjanje bombi, odjeveni u vatrootporna odijela i kacige, precizno mi prilaze.

Osobno mislim da sam pomalo poput nekoga koga pitaju bi li htjela pojesti kolač od sira ili kolač i odgovorila je da bi radije otišla u šetnju. Teško me je staviti u kutiju. Mijenjam se gotovo svakodnevno. Učim i rastem. Stalno se zaljubljujem u mjesta na kojima nikad nisam bila i ljude koje nikada nisam srela.

Možda je upravo u tome privilegija imati dvadeset i nešto: otvoriti toliko divnih vrata ispred sebe i nemoguće prestati razmišljati o ulasku kroz prozore.

Za sada vjerujem u dvosmjerne mostove koje stalno gradim oko sebe. Vjerujem u duboki smisao svega, u prednosti stalnog učenja i u priliku danas ako vjerujete u sutra. Vjerujem da svatko ima svoj dar, ili možda mnogo darova, i obvezu da se iz toga napravi najbolje. Toliko je snova koje moramo ostvariti.

Kad ostarim i umirem, planiram se osvrnuti na svoj život i reći: "Jao, to je bila avantura", a ne "Jao, sigurno sam se osjećao sigurno". - Tom Preston-Werner
Prelazeći Dolomite u Italiji i u DF-u, Mexico CityAgua Azul, Chiapas, Meksiko i Casa de Arbol, Ekvador

Koja su vaša najbolja iskustva tijekom putovanja? Omiljena odredišta? Osjećate li se usamljeno kada putujete sami? Molim vas, podijelite svoje misli!